…NASTAVAK (Ugriz smrti, 2. dio)….Upomoooć…upomoć…!! Vikali su. Preplašene žene i djeca gledala su sa prozora iz sigurne udaljenosti. Gledala su one ljude sa bakljama i petrolejkama, no odjednom…nije više bilo onog svijetla koje ih je osvjetljavalo. Začuli su se pucnji, jedan pa drugi, kao panični pucnji, ljudi nisu mogli vidjeti ništa…vrisci…!!! Zmija je bila ogromna, tako strašna, nitko nije mogao vjerovati da takvo što uopće postoji…kao zmaj…kao čudovište…kao dinosaur…kao…kao…kao SOTONA ! ! ! Zmija je napala jednog čovjeka, obavila ga. Tako ga je stisnula da su sve kosti na glavi, od jakog pritiska, počele pucati i iskakati iz glave…žile su popucale…krv je šiktala, a što je najgore, čovjek je i dalje bio živ, sve dok ga nije…sve dok ga nije presjekla napola…bilo je strašno! Nitko joj nije mogao ništa, svi su pokušali pobjeći, pobjegli su oni koji su imali sreće. Ljudi su uskakali u kuće kako su znali, neki kroz prozore, neki kroz vrata, bilo kako samo da odu na sigurno…Sigurno? Sigurno koliko može biti! Nitko nije mogao izustiti ni riječ, kao da im je netko otrgnuo jezik, žene su bile jako preplašene, djeca su plakala, skičala. Bilo je tako teško. Te noći nitko nije mogao zaspati, svi su samo mislili na ono!!! Ono, što se ne može imenovati. Ujutro su neki kovali daske po prozorima i vratima, neki su se pakirali i bježali što dalje od sela. No ljudi su mislili da je njihovo selo prokleto, da je u njihovo selo došao sotona i od sotone se ne može pobjeći. No rijetki su se usudili i otići iz sela zato što je selo bilo okruženo šumama i velikom livadom, a ona zmija se mogla nalaziti svugdje. Prošlo je mjesec dana, no nitko od onih koji su vidjeli onu zmiju nije više mogao pričati, izgovoriti ni jednu jedinu riječ. Okolna sela su znala za taj događaj i svi su smatrali da je to selo ukleto i prokleto. Nitko se nije usudio ni približiti putu koji vodi za to selo. Ljudi su o tome pričali na široko i za to su doznali lokalni novinari. Skupina novinara je odlučila malo pronjuškati, te su se uputili prema tome selu. Ljudi iz okolnih sela su ih odvraćali od toga, govoreći da se neće živi vratiti, a ako se i vrate živi, poželjet će da su mrtvi. To je dobro poplašilo novinare, no zato su sa sobom poveli stručnjake za gmazove. Kada su ulazili u selo, seljani su se okupili na otvorenom sa puškama i vilama, upoznati iz vlastitog iskustva da nikada dosta opreza. Novinari nisu bili baš srdačno dočekani, no kada su im oni objasnili razlog dolaska, seljani su im odlučili pomoći. Uputili su ih prema onom strašnom mjestu, mjestu gdje je ubijen starac Šime i prema onom još stravičnijem, gdje su se neki ljudi sukobili sa zmijom, oči u oči. Približavajući se onom mjestu, ni novinarima nije bilo svejedno, znajući da su s njima iskusni stručnjaci i lovci na zmije. Kada su došli na to mjesto, vidjeli su najstravičniji prizor u svome životu. Muhe su oblijetale i hranile se preostalim raspadnutim lešom ljudi, ako se to moglo i nazvati ljudskim lešom. Neki su odmah pobjegli, vidjevši tako strašan prizor, oni koji su ostali slikali su te strašne prizore. Oni stručnjaci su izjavili da nisu nikada ni vidjeli ni čuli za ovakvo što. Nisu mogli vjerovat svojim očima da takvo biće, koje bi to moglo učiniti, živi u tom selu, i uopće na Zemlji. Novinari su to htjeli objaviti u novine, no to im je bilo strogo zabranjeno. Zabranjeno iz kasnije utvrđenih razloga. Utvrđenih tek za 30 godina, nakon još jednog stravičnog događaja izvan tog sela, daleko izvan. No taj događaj je potpuno jedna nova priča koja zauzima jako važan dio u ovom cijelom događaju, ili bolje reći u ovom cijelom događanju… …NASTAVI ĆE SE (Posljednji dio se nastavlja u sljedećem postu) |
Čovjek može biti najsretniji na svijetu, a njegova sreća se može preobraziti u nesreću u samo jednom malom djeliću vremena. Ništa nije trajno pa tako ni sreća…Ispričat ću vam jednu priču za koju neki ljudi tvrde da je istinita. Mnogi ljudi su pokušali taj događaj skriti od svijeta, ili bar preoblikovali, kako bi naši životi mogli dalje teći bez jedne spoznaje, tako užasne, strahovite, a što je najgore prema mnogima spoznaje koja nosi istinitu priču… Priča počinje jednog ljeta 1963 god. u jednom malom zabačenom selu. Imenovati to selo nije bitno jer ne posjedujem dovoljno informacija. No ono što ja znam (a volio bih da ni ne znam, jer znajući da je to istinita priča, ne mogu baš posve mirno spavati) je sadržaj ove priče. Znači spomenuo sam ono selo, ono selo puno tuge, jeze i boli koju je uzrokovala jedna tako ne ovozemaljska neman, jedna tako strašna i poznata ljudima zvijer samo iz bajki, ali u isto vrijeme ovozemaljska, poznata zvijer koja hara našim šumama, livadama, mračnim putovima, i mnogim neočekivanim mjestima. Ta zvijer je uništila tako mnogo nedužnih života, tako mnogo dječjih veselih lica, tako mnogo, mnogo…A sada ću krenuti na bit ove priče. Bit ovog sela je njegova povezanost s mitom o toj zvijeri. Te spomenute 1963. god. ta zvijer je harala tim selom, a ta zvijer se naziva zemaljskim nazivom ''zmija''. Zašto naglašavam da se nazivala zemaljskim nazivom? Upravo zato što takva jedna zvijer nema nikakvog posebnog naziva, a najviše liči jednoj zmiji, koja je ništa, ni najmanje od toga kakva je bila ova zvijer ''zmija''. Ta zmija je poslana iz samoga pakla, iz najdubljeg pakla, a ako postoji 9 krugova pakla, onda je ta zmija iz 10. kruga. U tom selu se vodio normalan i miran život, normalan i miran sve do jednog dana kada se začuo jedan ljudski bolan krik, krik pun boli i krik koji je značio SMRT!!! Krik se čuo iz šume koja je bila odmah blizu seoskih kuća. Nije se moglo prepoznati tko je taj nesretnik bio, a što je bilo još intrigantnije, zbog čega je tako užasan krik nastao. No ubrzo su ljudi otkrili da im je jedan susjed i prijatelj nestao. Bio je to starac Šime, čovjek koji je bio vrlo oprezan i iskusan. Nakon nekog vremena djeca su mu pronašla tijelo. Izgled tijela bi mogao zauzeti jednu cijelu novu priču. Nije se moglo niti prepoznati da je to ljudsko tijelo. Glava je nestala, kralježnica je izvučena, a iz kralježnice je kapala neka sluz, krv se razlila oko svih strana, i do 15 metara oko tijela. Bio je to užasan prizor, užasan, stravičan i jezovit koliko užasan, stravičan i jezovit može biti. Seljaci su se tako prepali da im se život promijenio u trenu. Više nije bilo dječjih igara vani, nije više bilo obrađivanja tla, kopanja, sađenja i drugih seoskih poslova, a rijetko tko bi izašao i van, izvan kuće. No prošlo je više od godinu dana, ljudi su već i zaboravili na onaj strašni događaj, nisu ga zaboravili ali život je morao teći dalje, život se morao vratiti u normalu. Život se gotovo i vratio u normalu, no nitko nije mogao potisnuti sjećanje na onaj užasni događaj, nitko nije mogao potisnuti onaj strah. Svi su ljudi izbjegavali i gledati prema onoj ''kletoj'' šumi, kako su je zvali mještani. No, jedne noći, kada su se djeca igrala u dvorištu, začuli su neke tihe jecaje, pune boli. Djeca su se prepala i pozvala su svoje roditelje. Većina ih je izašla s puškama, dok su neki bili s vilama i lopatama. Jedni su držali petrolejke polako se približavajući izvoru onog jecanja. Strah i napetost nije se mogla skriti s lica ovih užasnutih seljaka. Dok su se približavali, stalno im je glavom prolazila ona misao o onom starcu Šimi. Bili su tako tihi, da se čula svaka kap kiše koja je pomalo počela rositi. Najednom bi se začuo grom, kako sijeva, a svi bi se tako poplašili. Svi su duboko disali približavajući se, sve dublje i dublje, srce je kucalo sve jače i jače, topla krv im je žustro kolala nabreknulim venama na vratu i jakim rukama, koje su držale puške i vile. I najednom…pred njima se pokazala ona strašna zvijer…Skičanje…vrištanje…pozivi upomooooć…!!! … …NASTAVIT ĆE SE…. |
GRAD BEZ SMRTISvakog čovjeka će kad, tad podsjetiti smrt, od najnemilosrdnijeg tiranina do najbolje duše na Zemlji. A upravo to, dobra duša, bio je Sam Dylan. Bio je velikodušni farmer za kojega su se svi slagali da zaslužuje najbolje što mu život može dati. Od mladih dana, uvijek mu se pogotovo sviđala jedna djevojka. Ta zaljubljenost je s vremenom prešla u najiskreniju ljubav. Kada su bili dovoljno zreli i odrasli, vjenčali su se i živjeli sretno. Živjeli sretno bar dok su živjeli zajedno. Jer ubrzo je njegovo mjesto poharala neka užasna bolest i Samova žena se teško razboljela. Sam nije znao što da učini da ona ozdravi, svaku noć se molio, ali Bog je odlučio uzeti njezinu dušu i staviti ga na veliku kušnju. Kada je ona umrla, Sam nije nikako izlazio iz kuće, totalno se zatvorio u sebe, no ipak previše ga je uspomena vezalo sa svojom životnom ljubavi, pa je odlučio zauvijek otputovati. Spakirao je najpotrebnije stvari, uzeo konja i išao ne razmišljajući kuda ide. Išao je sve užim i teško prohodnim putem. Ušao je neku šumu kojoj nikako nije bilo kraja, šuma je postajala sve misterioznija. Ubrzo mu je konj oslabio i ostao je sam sa sobom i nekim strašnim bićima koja su ga okruživala sa svih strana. Po noći bi čuo svakakve jezovite, strašne zvukove, razne krikove da bi mu se sva koža naježila. No za par dana naišao je na neku rijeku, a preko te rijeke bio je jedan na prvi pogled simpatičan grad. Imao je sve, ali nije nigdje bilo groblja. Kada je ušao u grad, upitao je jednoga visokog snažnog čovjeka, kakva su ovdje bila većina, gdje je groblje. No čovjek mu je sa smiješkom odvratio da tu ne postoji nikakvo groblje jer ovdje ljudi ne umiru. To je isprva bilo smiješno čuti za Sama. Zatim ga je taj čovjek pozvao na ručak u jedan restoran, a kako je Sam bio jako gladan i iscrpljen, pošao je u restoran. Kada je ušao, bio je preplavljen mirisom hrane, a hrane je bilo u izobilju. Najeo se tako, kako nikada nije u životu. Nakon toga odlučio je ostati u tom gradu do daljnjeg. Počinjao je i vjerovati da u ovom gradu nema smrti, pa mu je bilo i drago tu živjeti. Našao je i jedan posao u obližnjoj farmi i život je nastavio teći. Svaki dan bi radio i radio, a onda bi se prežderavao u onom restoranu, jer ga je njihova hrana opčinila. No noći su mu bile teške, nije mnogo spavao. Stalno mu se pričinjavalo da čuje one glasove iz šume, samo su sad bili mnogo jezovitiji, mnogo strašniji, i bilo ih je mnogo više. Jedne noći bi čuo tihe glasove koji mu govore: '' Iskopaj nam grob…! Iskopaj nam grob…!!! '' Druge noći je čuo zavijanje vuka i krik kao da je neka zvijer ubila toga vuka, zatim bi čuo ponovo one glasove ''Iskopaj nam grob…!!!'' ali sad su bili glasniji i mnogo dublji kao da je to ta zvijer govorila. No to nije bilo nimalo strašno u usporedbi jedne noći kada je čuo neko šaptanje. Kada je čuo šaptanje, otišao je vidjeti tko to šapće. Vidio je kroz prozor sjene tri čovjeka kako razgovaraju. Uspio je i čuti o čemu su razgovarali, a to što je čuo, gotovo ga je nasmrt preplašilo. Čuo je kako razgovaraju o njemu, jedan je govorio da je on izgleda sve bolesniji, drugi je govorio da je sve deblji, a njegov gazda, koji je bio taj treći, rekao je da će ga sutra ubiti i da će ga odnijeti u onaj restoran. Spomenuo je i kako će se sutradan po noći izmjenjivati kuhajući njega, a ne kao kada je zadnji put sam cijelu noć morao rezati komade jednog čovjeka i sam ih kuhati za jelo. Sam se zgrozio, shvatio je da je ovo grad bez smrti jer nitko ne može prirodno umrijeti nego ga prije njegove smrti ubiju i hrane se njima. Shvatio je kako su bolesni i grozni ovi ljudi, shvatio je da je sve što je dosada jeo bilo meso nekih ljudi. Zbog toga se htio ubiti no ipak želja za životom ga je nadvladala i pobjegao je u šumu da se spasi. Znao je da ovdje ubijaju, no što je najgore sljedeći je bio on. Bježao je i bježao, muka i bol u želucu ga je pratila, ona muka i bol od mesa ljudi koje je pojeo. No zajedno s mukom i boli u želucu pratili su ga i glasovi ''Iskopaj nam grob…Iskopaj nam grob!!! Pa ga mi nećemo tebi iskopati!!! Bila je noć, no odjednom je mjesec obasjao i odjednom je ugledao tisuće i tisuće kostura, lubanja, kostiju nogu, ruku, razbacani zubi, a bilo je i svježije mrtvih ljudi s kojih je bilo otkinuto meso, tako da je ostala samo zgrušana krv. Morao je iskopati grob, grob tako velik da svi ti kosturi stanu u njega. I bacio se na posao, kopao je golim rukama, sav se raskrvavio, sline su mu visjele niz usta, kosu je sam već iščupao od bijesa i muke. No iskopao je grob i smjestio je one kosture. Tada su najednom nestali oni glasovi. Sam je odmah nastavio bježati, sve dok nije stigao do nekog grada. Našao je šerifa i odveo ga tamo. Kada su došli tamo, ulice su bile napuštene, samo je onaj restoran bio pun. Vidjelo se to kroz prozor. No kada su ušli, svi ljudi-zvijeri su odjednom postali kosturi, kosturi s trulim mesom koje je visjelo s njihovih glava, oči su se isušile, jezik je stršio a na jeziku stotine mravi, iz nekih lubanja su izlazili kukci, neke ptice su kljucale ono preostalo meso. Na taj prizor šerif se zgrozio, zgrozio onoliko koliko se jedan čovjek može zgroziti. No to je Sam i očekivao, znao je da su se one duše koje su izvikivale ''Iskopaj nam grob'' , da su to duše ljudi koje su ovi divljaci ubili i da je ovo njihova osveta… Smrt nas zasigurno čeka, samo je pitanje kada će pokucati na naša vrata i što je još važnije KAKVA ĆE NAS SMRT DOČEKATI…!!! Sjetite se ovoga kada pođete spavati!!! HAAAHAAAHAHAHA ! ! ! ! ! |
Spilja vještice BellBilo je ljeto, Liz je došla kod svojih rođaka na njihovo imanje u jednom selu, blizu jednog malog zabačenog gradića. Navikla na gradski, zabavan život, bilo joj je dosadno u ovom selu. Često je sjedila na terasi i slušala svoj CD-player. Jednog dana dok je slušala CD-player, pjesma koja je pjevala odjednom je stala, a umjesto nje čula je neki tihi smijeh, tihi ženski smijeh, kao da joj se ruga i izaziva ju. Mislila je da joj je to ''uredio'' pjesmu neki od rođaka, a zapravo nije ni slutila o čemu je riječ… Sutradan joj je prišao rođak, a ona ga je ispitivala o tome kako se može ovdje zabaviti, ili što posebno ima u ovom mjestu. On joj je rekao da tu postoji jedna spilja zvana Spilja vještice Bell i da postoji jedna priča u vezi te vještice po kojoj je ta spilja dobila ime. Ona je bila znatiželjna pa joj je počeo pričati priču: ''Pa, prije mnogo godina, u blizini te spilje, živjela je jedna lijepa, kulturna obitelj koja se bavila poljoprivredom. Svake nedjelje išli su u crkvu i bili su pobožna obitelj. No jednoga dana vidjeli su nekog starca kako prosi, kraj njihove kuće. Sutradan su vidjeli staricu kako se grohotno smije, a sutradan pobjesnjela psa koji im je poklao kokoši i guske. Bili su jako zabrinuti, no nevolje su počele kada se taj starac-starica-pas pretvorio u duha. Taj duh ih je stalno proganjao, nije im dao spavati, grebao bi po prozorima, vrištao, ismijavao ih, rugao se bibliji i pjevao pogrdne pjesme. Ta obitelj više nije znala što da radi, pa se počela praviti kao da duh ne postoji. No jednoga dana duh ih je sve natjerao da ga slušaju i ispričao im je priču tko je on zapravo. Bio je to zapravo djevojka, koja je imala oca Johna Bella. Ona ga je prezirala jer ju je on dao za kurve da zaradi nešto novca. To je tada bilo jako odvratno. Ubrzo se John razbolio i umro od nepoznatog uzroka. Nepoznatog, sve dok doktori nisu našli otrov u jednoj ladici i kasnije ustanovili da je taj otrov zapravo uzrok smrti. Na pogrebu djevojka se smijala očevoj smrti, tako glasno, podrugljivo i grohotno da su je nakon toga prozvali vješticom. Ubrzo je otišla, zapalila majku u kolibi u kojoj su živjeli i poručila da će se vratiti… Nitko nije više čuo za nju, sve dok nije došla ometati život onoj pobožnoj obitelji kraj mračne spilje. Neki govore da je ta spilja i danas opsjednuta vješticom Bell, pa se nitko ne usuđuje ni približiti tamo.'' Lizzin rođak je bio uvjeren da je Lizz umrla od straha, no ona, nikad znatiželjnija reče: ''Idemo!'' Rođak je buljio začuđeno i rekao da ona nije baš pri zdravoj svijesti. No ona nije odustajala, nagovarala ga je, a on je stalno izmišljao neke izgovore, kao da je daleko do tamo, ili da nema vremena otići tamo. No kada je lukava Lizz rekla da je on jedna obična kukavica bez uzbuđenja u životu, pogodila ga je na pravo mjesto i on je odlučio ići. Navečer su se odšuljali iz kreveta i odgurali auto te krenuli prema toj spilji. Kada su došli, rođak je malo oklijevao no Lizz ga je podsjećala samo na to da je kukavica pa je on ipak išao. Kada su došli do otvora spilje, krenuli su polagano sa svjetiljkom. Prolazili su kroz uske tunele, pune raznih spiljskih reljefa. Bilo je jako strašno, no ne dovoljno za Lizz. Došli su do jednog jako uskog prolaza kroz kojeg se Lizz provukla, no njen rođak to nije mogao. Rekao joj je da se vrati, no ona nije htjela. Rekla mu je da se nekako provuče ili da ju pričeka dok se ne vrati. Na to on nikako nije pristajao, ona mu je rekla da ide, a ako joj ne da, onda da ju uhvati. Kada je krenula, rođak joj se vratio do ulaza u spilju i čekao ju. Hodnici, poslije onog prolaza bili su jako zanimljivi, puni siga, boja, vode, pa bi voda proizvodila neobične zvukove kada bi Lizz hodala. Liz je bila hipnotizirana tolikom ljepotom. No hodnici su postajali sve uži i uži, pa je morala puzati, a na kraju i ležećke gmizati sve dalje i dalje dok nije zapela. Najednom su se neka kamenja srozala na nju i ona se nije mogla ni pomaknuti. Zvala je u pomoć no rođak ju nije čuo. Odjednom, čula je onaj tihi smijeh, onaj smijeh pun strave i neke tihe korake. Smijeh i koraci su postajali sve glasniji i glasniji kao da se neka strašna osoba približava. Lizz se pokušala otrgnuti ali nije uspjelo. Najednom je osjetila da se ta ''osoba'' nalazi nad njom i da ju je zgrabila nekim kvrgavim, dlakavim i nečovječnim rukama i smijala joj se tako stravično i užasno da je Lizz samo vikala i skičala. Ruke su je odbacile i ona je otrčala natrag kako je znala. Kada je došla do izlaza, začuo se opet onaj strašan smijeh i oboje su otrčali do auta, gdje se Lizz onesvijestila, a kada je došla kući, odveli su je doktoru. Pala je u komu i još nije izašla iz kome…!!! OVO JE STVARNA PRIČA, zato se odsad pazite kada ste sami po mraku, samo se sjetite vještice Bell…!!! |
Ja sam ti vako opsjednut mnogim stvarima, od hrane (ali opet sam mršav), igrica pa sve do bildanja i ženski. A sad malo o bildanju. To mi je nekako baš ono ''moć''. Upališ 50 centa i bildaš dok te mišići ne zabole. Ali nije to tako sve pozitivno u vesi s bildanjem. Evo jučer sam malo diza utege na benču i tako sam se umorio da nisam moga nikako podić sa sebe uteg. Upra sam ko konj, ko magare ali neće pa neće. I tako ti ja lipo ležim jedno 2 minute, a na meni lipo leži 50 kg. I šta ću sad, nisam tio zvat nikog da mi dođe pomoć pa sam nekako uspio bacit uteg na pod. A kad tamo, kako sam bacio uteg, uteg puče u auto (jer sam diza u garaži), no srićom bilo je to staro neko izgrebeno auto pa se nije ništa primijetilo. I odsad više neću dizat sam, jer ovo mi se stvarno često dogodi, samo na kraju uvik uspijem nadljudskom snagom dignut uteg. Ali opet kad čujem 50 centa nekako se ufuram pa stalno sam dižem, jer ko će tražit nekog da diže s tobom. A najbolje mi je nekako sam dizat. Jer malo zapijevaš, zaplešeš, a moreš i bit gol. A kad je neko s tobom onda baš i ne moreš bit gol, osim ako je to neka ženska… |
Majketi mileA majketi mile kako me sad nešto sve živcira. Kako i neće kad me ćaća non stop budi da mi kaže jednu običnu sitnicu, a koda ja to ne znam. Evo jutros nemam nastave, pa sam mislio se lipo ko čovik naspavat, bar do 9. A oni moj ćaća prvo jutros me budi da mi kaže da će malo kasnije na posa. Onda me zove iz dnevnog ( a to se čuje u ciloj kući ) da mi kaže kako mi je ostavio na stolu nešto para pa da imam kad ode. Ja nekako eto zaspem kad ono opet on zove da mi kaže da ode. PA JA ISPIZDIJA! I zaspem ti ja lipo nekako, kad tamo, aje pogodi:OPET OOOOON!!!!!!!!!!!!! Kaže sad da ne zaboravim zaključat vrata iza njega kad ode. Pa moreš mislit kako je naporan. Šta mene briga što on ide na posa malo kasnije, koda ja ne mogu sam vidit da mi je ostavio pare na stolu, a ne bi da će me odnit crni đava ako ne zaključam vrata!!! I da me sad ne živcira sve. Noćas lega u 3 ipo i nakon svega toga ćaćina buđenja ja nekako eto zaspem. I normalno, da bi sad bio šećer na kraju, zove mene marko na mob. i kaže da se idemo vozat i opet ništa od spavanja. A ja lipo uzeo jastuk i namlatio ga sa svi strana. E lipa školo, odsad mi je škola draža od vikenda i slobodni dana. |
| < | prosinac, 2005 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
